Sentence građansko pravo > Obligaciono pravo
NOVČANA NAKNADA ZA SLUČAJ NEZAPOSLENOSTI
Zarada, minimalna zarada i naknada za slučaj nezaposlenosti definisane zakonima kao bruto kategorije i da je minimalna cena rada, sadržana u strukturi minimalne zarade, neto iznos bez poreza i doprinosa. Kod činjenice da je najniži iznos naknade za slučaj nezposlenosti 80%, a najviši 160% minimalne zarade, pravilan je obračun naknade za nezaposlene kada je utvrđen na osnovu člana 111. stav 2. Zakona o radu, prema iznosu minimalne zarade, kao bruto iznosa, utvrđenog primenom minimalne cene rada, sa porezom i svim doprinosima koji terete zaradu.
Iz obrazloženja:
U skladu sa Pravnim shvatanjem Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda od 23.01.2017. godine, novčana naknada za slučaj nezaposlenosti, utvrđena na način iz člana 69. Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, ne može biti niža od 80%, niti viša od 160%, od minimalne zarade utvrđene u skladu sa članom 111. stav 2. Zakona o radu (princip bruto zarade), a o pravu na novčanu naknadu odlučuje se po pravilima upravnog postupka i protiv konačnog rešenja se može voditi upravni spor.
Naime, novčana naknada je jedno od prava iz obaveznog osiguranja za slučaj nezaposlenosti propisanih članom 64. Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti ('Službeni glasnik RS' br. 36/09...38/15). O pravu nezaposlenog lica na novčanu naknadu i o njenoj visini, prema članu 80. istog zakona, odlučuje se u upravnom postupku, pred Nacionalnom službom za zapošljavanje, kao prvostepenim organom i direktorom Nacionalne službe za zapošljavanje, kao drugostepenim organom, a protiv konačnog rešenja moguće je pokrenuti upravni spor. Sud opšte nadležnosti je nadležan da odlučuje o zahtevu za naknadu štete zbog nepravilnog i nezakonitog rada pravnog lica pričinjene uskraćivanjem dela naknade za slučaj nezaposlenosti, kada je pravo na novčanu naknadu priznato pravnosnažnim i konačnim rešenjem nadležnog organa.
Prema članu 69. Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, osnovica za utvrđivanje visine novčane naknade jeste prosečna zarada, odnosno plata ili naknada zarade, odnosno naknada plate iz ranijeg perioda, a prema članu 70. istog zakona, novčana naknada se utvrđuje u visini od 50% osnovice, s tim što novčana naknada ne može biti viša od 160%, niti niža od 80% minimalne zarade, utvrđene u skladu sa propisima o radu za mesec u kojem se vrši isplata novčane naknade. Iz navedenog proizilazi da je minimalna zarada obračunska kategorija i korektiv za određivanje visine naknade. Većina korisnika naknade za nezaposlenost, zbog prethodno ostvarenih niskih zarada, primaju naknadu u najnižem iznosu, koja treba da se realizuje u visini od 80% minimalne zarade. Propisivanjem da novčana naknada ne može biti niža od 80% minimalne zarade, zakonodavac je obezbedio minimum materijalne i socijalne sigurnosti nezaposlenima, odnosno zaposlenima kod kojih je nastupio osigurani slučaj nezaposlenosti.
Zarada zaposlenog se, prema članu 105. stav 1. i 2. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. 24/2005...75/14), sastoji od zarade za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, zarade po osnovu doprinosa zaposlenog poslovnom uspehu poslodavca (nagrade, bonusi i sl.) i drugih primanja po osnovu radnog odnosa, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu i sadrži poreze i doprinose, koji se plaćaju iz zarade. Prema članu 111. stav 1. i 2. istog zakona, zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i vreme provedeno na radu, a minimalna zarada se određuje na osnovu minimalne cene rada, utvrđene u skladu sa ovim zakonom, vremena provedenog na radu i poreza i doprinosa koji se plaćaju iz zarade. Minimalna cena rada se utvrđuje odlukom Socijalno-ekonomskog saveta osnovanog za Republiku Srbiju, utvrđuje se po radnom času, bez poreza i doprinosa, za kalendarsku godinu i objavljuje se u "Službenom glasniku Republike Srbije" (član 112. i 113. Zakona o radu).
Korisnik novčane naknade za slučaj nezaposlenosti ima pravo na zdravstveno i penzijsko i invalidsko osiguranje za vreme ostvarivanja prava na novčanu naknadu. Prema članu 78. Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti doprinosi za zdravstveno i penzijsko i invalidsko osiguranje su sadržani u novčanoj naknadi i plaćaju se na teret lica koje prima naknadu. Istovremeno, članom 6. stav 1. tačka 20. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje ("Službeni glasnik RS" br. 84/04...5/2016) je regulisano da je novčana naknada, naknada koja se ostvaruje za vreme nezaposlenosti iz sredstava organizacije nadležne za zapošljavanje, a u kojoj su sadržani doprinosi koji se plaćaju na teret lica koje ostvaruje tu naknadu. Na iznos novčane naknade za nezaposlene se ne plaća porez ni doprinos za nezaposlene.
Iz navedenih propisa proizlazi da su zarada, minimalna zarada i naknada za slučaj nezaposlenosti definisane zakonima kao bruto kategorije i da je minimalna cena rada, sadržana u strukturi minimalne zarade, neto iznos bez poreza i doprinosa. Kod činjenice da je najniži iznos naknade za slučaj nezposlenosti 80%, a najviši 160% minimalne zarade, pravilan je obračun naknade za nezaposlene kada je utvrđen na osnovu člana 111. stav 2. Zakona o radu, prema iznosu minimalne zarade, kao bruto iznosa, utvrđenog primenom minimalne cene rada, sa porezom i svim doprinosima koji terete zaradu. Obračun minimalne zarade za nezaposlene koji bi se vršio prema minimalnoj ceni rada po radnom času bez poreza i doprinosa ili pripisivanjem samo doprinosa koji terete naknadu za nezaposlene, u suprotnosti je sa odredbama člana 70. stav 2. Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, koji izričito iznos naknade vezuju za minimalnu zaradu, kao uporednu, korektivnu i samostalnu kategoriju.
Kako iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužilja u konkretnom slučaju ostvarila pravo na novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti, da joj je to pravo priznato rešenjem tuženog za sporni period, da joj je utvrđena visina pripadajuće novčane naknade, a da joj je potom tuženi vršio isplate bez umanjenja u odnosu na tako utvrđene novčane naknade, na način kako je to pomenutim rešenjima i određeno, u situaciji kada je u činjeničnom stanju utvrđeno da je novčana naknada u konkretnom slučaju bila u visini od 80% od minimalne zarade, kao bruto iznosa, proističe da nadležni organ tuženog nije prouzrokovao štetu tužilji, jer je postupio u skladu sa sopstvenim konačnim i pravnosnažnim rešenjem, odnosno nije vršio isplatu u manjem iznosu od iznosa predviđenog ovim rešenjem, te nije pričinio štetu tužilji u smislu odredbe čl. 172. Zakona o obligacionim odnosima.
(Presuda Višeg suda u Novom Sadu, poslovni broj Gž 595/2018 od 22.05.2018. godine)
Sentencu sastavila: Nevena Maksimović, samostalni savetnik
